plenipotencija

plenipotèncija ž
DEFINICIJA
pravn.
1. izjava kojom jedna osoba ovlašćuje drugu da u njezino ime i na njezin račun sklapa pravne poslove ili ugovara pravne akte i sl.; punomoć
2. puna ovlast za pregovore, za zaključenje ugovora i sl. u međunarodnim odnosima; državna vlast donosi konačnu odluku
3. neograničena ovlaštenja data nekoj osobi ili nekom državnom tijelu za obavljanje nekog zadatka
ETIMOLOGIJA
lat. plenus: pun + v. potencija

Hrvatski jezični portal. 2014.

  • plenipotencija — ×plenipoteñcija (lot.) sf. (1) NdŽ įgaliojimas: Viešpatis davė plenipotenciją apaštalamus ir jų vietinykamus DP203 …   Dictionary of the Lithuanian Language

  • plenipotencijar — plenipotencìjār m <G plenipotencijára> DEFINICIJA opunomoćenik, punomoćnik ETIMOLOGIJA vidi plenipotencija …   Hrvatski jezični portal

We are using cookies for the best presentation of our site. Continuing to use this site, you agree with this.